.
Nešto sam htjela reći, ali ukrao je posljednji dah i uz dječije mrzim te nestao u taksiju ispred pozorišta. Hipsterski cinično nasmijana zapalila sam i klimavo krenula nazad u birc. Nemam ništa od pogleda kojim me pratiš do toaleta, niti od ožiljka na obrvi koji me provocira dok pričaš.
Sada mogu i priznati da sam sanjar, kada mi to jedna ozbiljna zaljubljenost prenese. Odmarat ćemo u hladu loze, ne plašim se za nas, i nosit ćemo cvijetne haljine i sunce će se odbijati od južnjački kamen i ta će svjetlost milovati kožu što će vrištati od slobode, a kad padne noć, eh draga. Mora da je poezija. Poezija je kriva svemu. I neki nesarajevski akcent i prećutni bunt što pucketa kroz stisnute zube.
